Welcome to the family.

Nisam dugo pisala. Ljutim se na sebe zbog toga. Ne, ne ljutim se. Razočarana sam. To nije trebalo biti. Opet sam počela pisati blog i ne planiram opet odustati.
dogodilo se i to. Prekid. Još sam znala odavno da će se dogoditi, ali glasić u pozadini glave je vrištao da će sve biti u redu. Sve dok se nije posve stišao i zamijenio ga je šapat. Takvi se nikad neće promijeniti. Uplašio me jer je govorio moje misli. I kao da ga je moja majka osjetila.
Pošto sumnjam da će ovaj post itko čitati, bit ću iskrena u njemu. Brutalno iskrena.
Živcirao me. Na način na koji me još nitko prije nije.
Šale koje nisu bile ni za bebu smiješne, ali sam im se smijala.
Šutnje od kojih sam imala osjećaj da nešto krivo radim.
Uplašenost i ukučenost.
I najgore od svega, neiskrenost. ali ne prema meni. Već prema roditeljima. Njegovi su znali da on ima curu, ali ju nikad nisu vidjeli. Upoznala sam njegovu majku u autobusu jedan dan. Bilo je sasvim slučano, ali sam očekivala da će to biti to. To upoznavanje koje sam čekala. Naravno, od toga ništa. Upoznao je moje roditelje par mjeseci nakon što smo prohodali. Sprijateljio se s njima i oni sa njim. Čak i moj stariji brat. Ali s njegove strane, ništa.
To ne volim. Više od svega ostalog. Kad mi se netko ne otvara, a očekuje od mene da budemo u dobrim odnosima. Isprva sma mislila da je on jednostavno povučeni umjetnički tip, možda malo neshvaćen kao i ja. Da ćemo se uspjeti upoznati, biti zajedno bez briga. Ali to nije išlo. Par puta sam pukla. Izbjegavala ga, samo da se smirim i da slušam taj glas koji je vrištao da će sve biti u redu. Molila sma ga da se promijeni i uvijek bi govorio da hoće...
Ali nije.
Dani su prolazili, tjedan za tjednom, ali se ništa nije mijenjalo. a meni je postajalo sve gore.
Znate ono kad ne vidite svoje prijatelje jako dugo i kad se napokon nađete imate toliko puno za pričati?
Kod mene je malo drugačije. Malo sam osjetljiva, drugačije reagiram na poglede i komentare ljudi oko sebe i sa vremena na vrijeme mi treba prijateljski pogled. Zagrljaj ili bilošto. Samo da mi bude malo lakše da mogu nastaviti.
Najbolja prijateljica je bila uz mene, da, ali nekako sam očekivala da će i on biti.
Ali uz moje zabrinuto lice, reagirao je upravo tako.
Sa zabrinutim licem, bez dodira i glasa, bez toplih riječi.
Samo hladnoćom. I nisam mogla tako.
U 7. mjesecu, Jules je otišla na more. Nedavno se tek vratila, kao i na moj rođendan, 28. 07.
Falila mi je, više psihički jer mi je trebalo nešto što će mi odvratiti misli. Ali nije je bilo.
U zadnje sam virjeme dosta plakala. možda sam mislila kako mogu biti sama svoje rame za plakanje. Ali to tako ne ide. Možda sma plakala jer sam znala da se bliži kraj veze, a svejedno sam se osjećala usamljeno. Ostavljeno. Hladno. Najgori osjećaj na svijetu.
Početkom 8. mjeseca, otišao je u Češku. Nisam znala kako reagirati kad je taj dan došao. Jer bi tad ostala bez svog skoro jedinog oslonca. Ali jedno me obećanje držalo. Da ćemo se svaki dan čuti.
Mrzim kad ljudi krše svoja obećanja.
Tako da je kraj došao baš prekjučer. Možda nisam trebala. Možda sma mu trebala dati još vremena.
Ali mislim da je 8 mjeseci i više nego dosta.
Još me boli i hladno mi je. Emocije sakupljane od prije još nisu izašle van.
Vjerojatno hoće, s vremenom.
Pitanje je samo, što raditi dok ne izađu.

Što čini plesača plesačem? Što mene čini dostojnom te titule? Plešem odkako znam za sebe. Bilo to u kafiću sa svojim bratom, u plesnoj grupi, na zabavama i rođendanima ili jednostavno u prostoru svoje sobe. Ali to opet ne znači da sam plesačica. Plesači se odriču toliko toga za ples. Mijenjaju prehrane, piju vitaminske tablete, vježbaju u teretani, imaju obavezno po par ogledala u kući/sobi čisto za vježbanje i naravno, vježbaju svaki trenutak koji uspiju. Znači li činjenica da radim većinu toga da sam i ja plesačica?
Kada smo imali zadnji nastup, bio mi je drugi dan menstruacije. Ujutro sam se probudila što sam ranije mogla, popila tabletu i izračunala kad ću moći popiti druge dvije. Nisam smjela, ne smijem ni sad, piti tablete protiv bolova ako nisu u razmaku od barem 8 sati. A ja sam računala na 8 i par minuta. Prvu sam popila kad sma se probudila i nakon doručka, oko 4 i 15 ujutro. Iduća je slijedila u pola 12, a poslijednja u 4 sata popodne. Cura koja je bila u paru samnom je znala da imam menstruaciju i pokrivala me na mojim stalnim odlascima na wc. Moja trenerica nije znala. Sve dok joj moja majka, dok smo mi bile na presvlačenju, nije rekla. I moja trenerica je ostala paf. Odradila sam obje koreografije, pomagala oko posluživanja sudcima i bila na nogama od 10 ujutro do pola 8 navečer. Imale smo pauze za gledanje natjecateljica na nekih sat vremena i to je to. Iskreno, znala sam da će mi se menstruacija pojaviti točno na nastup. Mogla sam tražiti tabletu za odgodu, iako sam premlada za to. Mogla sam reći voditeljici za to, ali opet nastupati, a mogla sam i otkazati svoj dolazak. Ali ne. Pretrpjela sam i preživjela sam i to mi je bio najbolji nastup dosad. Znači li to da sam dostojna te titule?
Na zadnji dan našeg treninga ove godine, sjele smo i pričale o napretku naše malene grupice. Na početku, dok se još sve počelo graditi (mislim na grupu) bila sam jedina polaznica i trenerica je obožavala raditi samnom. Imala sam 11 ili 12 godina i bila sam spremna raditi što god mi je ona zadavala. Brzo sam učila i bila veoma napredna, ali imala sam puno toga za ispravljati. U mojim prijašnjim studijima, plesanje je bio prioritet. Ali ovdje se naša trenerica brine i o samom tijelu. Držanju, kondiciji, elastičnosti i snazi. Pošto sam imala mnogo toga za učiti, išla je polako samnom, iako nam bi objema koristio ubrzaniji tempo. Često bi se koristila izrazom mačkasto i odmah mi se svidjela. Ne samo zbog toga što je, kao i ja, bila zaljubljena u ples, nego i zbog toga što nije dozvolila da se punkt zatvori, iako sma bila jedina koja je pohađala satove. Ubrzo su mi se pridružile dvije cure, dosta mlađe od mene i morale smo još više usporiti. Nije mi smetalo. Bilo mi je bitno da plešem. Ubrzo nam se pridružila i još jedna, a jedna odustala, tako da se grupa širila i skupljala na sve načine. Dobili smo još par cura, ali su sve odustale. Naporno im je bilo, a bile su premale da shvate ozbiljnost plesa. I tako smo ostale samo nas dvije. Zato mi se i srce slomilo kad je ta zadnja koja je ostala samnom rekla da će se možda ispisati.
Trenerica mi je još na početku rekla da mi neće dozvoliti da ostanem nezbrinuta. Primjetila je moju ljubav prema španjolskim, ali i laganim plesovima, te volju i želju za učenjem novoga. Točnije, baleta, a kasnije i jazz-baleta.rekla je da će, u slučaju da se grupa smanji opet samo na nas dvije, pobrinuti da me preda u drugi studio, ali ne bilo koji, nego neki gdje poznaje i vjeruje voditeljici. Ipak, pomisao da se rastanem od nje mi se činila gotovo nestvarnom. Kad sam ovoliko dugo bila s njom, bilo bi mi teško rastati se.
Počela sam sa Cvrčkom još dok sam bila u vrtiću. I naša voditeljica mi se svidjela toliko da sam nastavila i u osnovnoj školi. Bila sam s njom 7 godina i kad je rekla da više neće imati starije grupe, nego samo curice od 3 do 5 i 5 do 7 godina, srce mi je napuklo. Preselila sam se u TaLu zajedno sa jednom prijateljicom iz razreda, ali to nije bilo to. Bilo je previše cura u grupi, a voditeljica je na oku držala samo njih par. Ne uključujući mene, novakinju. U TaLi sam ostala manje od mjesec dana. Tu nije bilo moje mjesto, posebno zato što sam bila najstarija u grupi. Ipak, u TaLi sam naučila zvijezdu, a u prvom plesnom studiu špagu. Zajedno za Jules, naučila sam i most i to mi je pomoglo kad sam, nakon godinu dana pauze od plesa, krenula u svoj trenutni plesni studio.
I to samo kako bih shvatila daje gotovo sve što sam učila dosad bilo krivo. Pa čak i samo moje držanje. Ali trenerica mi je puno pomogla i iz malene djevojčice, u tih sam dvije ili tri godine izrasla u mladu djevojku.

Nakon što sam si zarezala rame, stvari u školi nisu bile ni približno iste kao i prije. Neki su me izbjegavali kao da imam neku zaraznu bolest, drugi su mi pričali iza leđa toliko glasno da se nisam ni trebala okretati da saznam najnovije tračeve o sebi, neki su mi davali nove nadimke, a neki, kojih je bilo malo, su zapravo gledali tužnim očima. Jesu li glumili ili ne, mislim da nikad neću saznati. Ali sjećam se riječi jedne Nine, dok smo se presvlačile u svlačionici nakon napornog sata tjelesnog, iako ja nisam trenirala zbog utjecaja tableta za smirenje.
„Jules, ne razumijem kako si mogla ostati tako mirna.“ rekla je Nina, obrativši se mojoj najboljoj prijateljici. Ona je ta koja me zapravo i spasila i time se ponosi.
„Da sam ja bila na tvom mjestu, ja bih ju išamarala iste sekunde.“ Te su me riječi proganjale kad god bi pomislila na išta slično. Ili kad bih se sjetila prošlosti. Očekivala sam to od Nine, koja me nije baš pretjerano voljela, ali nisam to očekivala od osobe koja je trebala biti uz mene. Beni.
Kad god bih mu spomenula išta vezano uz rezanje ili da sam uopće tužna i neraspoložena, kolutao bi očima ili me prostrijelio pogledom od kojeg sam zanijemila i odlučila takve misli zadržavati duboko u sebi. Dok ne puknu. Očekivala sam više od njega. Zagrljaj. Toplu riječ. Ili bar stisak ruke koji govori da mu se mogu povjeriti. Imala sam problema sa povjeravanjem svojih misli dok sam bila mlađa, to mi je još uvijek ostalo. Ali nakon što sam to iskusila od ruke osobe kojoj bi trebalo biti stalo do mene, nekako sam se postepeno počela ponovno zatvarati u taj svoj mali svijet.
Često sam znala sanjati da imam prjiatelja, ne prijateljicu, s kime sam tako mogla razgovarati. Jednog se sna jasno sjećam. Plakala sam zbog toga što je otac vikao na mene i odtrčala u sobu koja je izgledala kao knjižnica. Sjela sam u sami kut sobe i pokušavala se stopiti sa sjenama. Do mene je dotrčao dječak koji je počeo galamiti na mene i pljuvati mi u lice. A kada je digao ruku na mene, kao da se sprema da me udari, došao je drugi dječak i zaustavio ga. Sjeo je do mene i pokušao samnom pričati o tome što je bilo, ali ga nisam slušala. Strpljivo je sjedio i pričao o sebi. O trenutcima kad se on osjećao tužno i usamljeno, a njegov glas me tjerao da mu se i ja otvorim. Na poslijetku sam prestala plakati, te me on zagrlio i pomogao mi da se dignem na noge. Probudivši se, poželjala sam imati takvog prijatelja. Nekoga s kim ću moći tako razgovarati. Bez filozofija, bez diskutiranja, samo pričanje o nama.

Iz prizemlja obiteljske kuće ona se uspinje hladnim stepenicama prema svojoj sobi. Preskačući po stepenicu ili dvije čim se makne od pogleda roditelja i lupajući vratima bez straha da bi se staklo moglo slomiti, spušta pogled u svoja stopala i trudi se ne razmišljati dok prima običnu metalnu kvaku i otvara vrata. Više se niti ne obazire na poster koji je na njima, na vješticu, čarobnicu čiji je odraz u zrcalu kostur, a njezine odaje sačinjene od starinski uređenih komora za mučenje. Da neki stranac uđe, nebi pomislio da soba pripada njoj. Ili možda bi. Na vratima sa unutrašnje strane stoji zrcalo, veliko gotoo kao i sama vrata, dok na kvaki ponosno stoji umjetni lastin rep. Sa jedne strane vrata stoji obješeni plišanac: dva bijela medvjedića zalijepljena za srce i obučeni u crvene majice dok i sami drže maleni mekano srce sa čipkanim rubom. Dok je sa druge strane vrata obična poluplatnena zelena vrećica sa Konzumovim logom. Soba j jednostavna, prostrana, ali zamračena i većinom zagušljiva. Polupropusne rolete na prozorima su vječito spuštene, a prozodi poluotvoreni, vješto skriveni iza sivih zavjesa. Zidovi su ljubičaste boje u nijansama takvih da izgleda kao igra malenog djeteta. Iznad glave njezinog kreveta sotji obješena oglasna ploča, sa voznim redom autobusa i tramvaja, dva jednostavna i šarena crteža, slika gitare i karakala, te pjesma ispisana ružičastim slovima. Dužinom kreveta se prostire zid, ukrašen trima crtežima, dječjim satom i velikim natpisom kojeg je sama pisala jednog kasnog poslijepodneva. Na radnom stolu do kreveta stoji ekran računala, pisač, zvučnici, lampa te telefon. Poneki razbacani papiri i poluprazne ili prazna boce vode. Na uglu stola je njezin notes sa skicama.portreti, priprem za crteže, ali i skice za odjeću koju misli jednoga dana sama sašiti.u ladici su obične stvari. Papiri i naljepnice, flomasteri i bojice, šetsari, kalkulatori i ostale stvari korisnei potrebne jednoj školarki. Na zidu iza stola stoje natpisi, stihovi njezinih najdražih pjesama koje je pisala u trenutcima hiperaktivnosti ili panike.na televizoru stoje dva plišanca, jedan na drugome, kao da se hrvaju, a ispod njega su razno razne društvene igre, ali i njezina umjetnička pomagala. Ormar je ukrašen posterima životinja, većim dijelom mačaka u raznim pozana, a na bočnoj su strani četiri njoj značajne fotografije. Otvarajući prva vrata desno, vide se slike nje i njezine majke, sa malenim, ali uočljivim natpisom „Volim te!“ sa malenim srčekom u kutu papira. Na polici su uobičajene stvari. Knjige potrebne za školu, romani, enciklopedije, ali i stvari koje svaka tinejđerica ima u sobi. Preparati za kosu, nakit, šminka, parfemi i komplet za uređivanje noktiju.
Ali ispod površine sretnoj dojma sobe i ispod maske šrenila, nalazi se tužna priča. Ogledalo ispred kojeg se gleda svaki dan, mjereći višak nepostojećeg sala i samoj sebi nesvjesno govoreći psovke. Plišane igračke koje je grčavito stiskala, plakajući u nadi da ju ne čuje nitko osim glasa koji joj želi pomoći. Šestari, ispod kojih je skrivala šilete da joj roditelji ne saznaju. Žilete kojima je sebi planirala oduzeti život. Dnevnik plana mršavljenja skriven među školskim knjigama, jedini način preko kojeg je kominicirala sa Anom. Zidovi onečišćeni tragovima njezinih ruku. Šaka. Nogu. Zidove koje je uporno lupala, kao da će joj to riješiti sve probleme. Kalendar, gdje je svaki datum kršenja obećanja označen crvenom točkicom ili crtom, dan kada je samu sebe zamrzila još više.
Ona leži na krevetu i zamišlja svoj savršen svijet. Gdje ju ne osuđuju jer je drugačija, gdje je sa ostalima koji su kao i ona. Gdje joj ne prijete šakama zbog rezanja. Niti pljuju na nju zbog spolne orijantacije. Gdje se problemi mogu saslušati bez smijehai gdje ne postoji psihička bol koja se ne može izliječiti. Pusti suzu na tu pomisao, jer zna da taj svijet nikad neće biti stvaran, osim u njezinoj glavi. Plače tiho, navikla je na to. Grlo joj sve više otiče i peče ju poput uboda stršljena, a crvene oči ne prestaju liti suze. Pogleda jednom oko sebe, da se uvjeri da nije sama. Ali pogledavši bolje, nema nikoga. Iz sobe joj je izvađeno cvijeće i maknute su sve životinje s kojima je prije pričala. Nagne se prema ogledalu i ponovno ugleda to čudno biće koje nalikuje na nju. Da je po njezinom, soba bi bila oličena u tamnu boju sa čistim crnim namještajem, bez ikakvog nagovještaja da tu živi osoba koja je ikad bila sretna. Ali ona zna da to nije istina. Sreća se kod nje pojavljivala u rijetkim trenutcima, a naučila je i glumiti radost, samo da izbjegne pitanja i poglede. Sada u srednjoj, to više neće biti tako lako, ali zna da će to morati, ako želi ostati neprimjetna.
Mobitel joj zavibrira i skoro padne sa ruba ostakljenog noćnog ormarica. Obriše lice i raščisti grlo te se javi. On ju zove da idu van i uz par riječi prekine poziv. Otvori ormar da obuče nešto jednostavno i tamno te ode u kupaonicu. Zna da ima 10 minuta da se spremi, jer je kod njega uobičajeno kašnjenje. Prođe čektom kroz nekoć dugu i bujnu, a sada gotovo plastičnu i umrtvljenu kosu, skraćenu gotovo na najmanju moguću dužinu. Tri puta razmisli prije nego što ode samo po labelo, jer odkako je izgubila maskaru boji se izaći pred njega našminkana. Zna da on ne voli njezin način šminkanja, ali i zna da to nema smisla, jer joj šminka neće koristiti sa naočalama. Uzme mobitel i ključeve i siđe u prizemlje. Kaže majci da ide van, obuje se i po već stoti put izađe iz te proklete kuće, nada se, zauvijek.

Želim si ispuniti tjedan nečime. Bilo čime. Jer ne mogu imati slobodnog vremena, posebno ne tijekom ljeta. Razmišljala sam da opet odem u ljetnu školu stranih jezika, ali ovaj put da uzmem napredni engleski. Ali sam se onda sjetila kako smo u krizi i da bi bilo pametno ne trošiti novce kojih ionako nema.
Ima par ljudi s kojima bih htjela da se viđam. Mona, Pep, Bubba... Dugo ih nisam vidjela i bilo bi lijepo kad bi se dogovorile bar jedan dan u tjednu. Problem je u tome što je mobitel pokvaren, njihovi brojevi su u njemu, a to je jedini način kontaktiranja.
A sad, mobitel. Znači, počelo je sa time što mi nije htjelo puštati muziku. Točnije, htjelo je, ali ako namjestim priključak pod pravim kutem. I kako se to s vremenom nije popravljao, ja sam se počela brinuti da se nije rasklimalo. Problem je nastajao kad bi mi se mobitel ispraznio, pa bi ga opet morala naštimavati pod pravim kutem. Tako je i bilo ovaj zadnji put, samo što je bio dobih 10 sati prikopčan i nije htio doći ni do 1%. Tako da se sad službeno ne želi upaliti, ali sam prebacila karticu u jedan stari, samo što nemam brojeve.
Da, opet pišem gluposti da izbjegnem temu. Ovih dana umirem od dosade. I to nije šala. Ležim na krevetu i razmišljam o tome kako nemam što za raditi. Želim opet početi crtati, ali nekako nikako da uhvatim priliku. Ne znam. Želim se osjećati da sam korisna. Zato sam i počela šivati.
Ne želim početi pisati dok ne dobijem mašinu za pisanje. A mama mi je obećala da hoću. Na ovaj ili onaj način, a dobro znam što to znači. Ili će ga susjedi naći ili ću ga dobiti za kraj 1. razreda srednje škole. Ali ipak, fali mi to pisanje. Osjećala sam se slobodnije kad bi sve svoje misli prebacila na papir. Kao da sam postigla nešto što nitko drugi ne može...
Kad kažem da ne želim van, znači da ne želim. Znači da želim biti s nekime u kući. gledati film ili čitati ili šta ja znam što. to mi je korisnije od toga da sam vani. Kad si vani te svi gledaju i ocjenjuju što radiš. A kad si unutra te nitko ni ne vidi.


The Grand Illusion by *Phatpuppyart on deviantART
Moram si skinuti još par filmova. I popraviti DVD. Jer mi očigledno ne želi puštati zvuk. Predivno.

Danas je subota... Prvi vikend odkako je moje osnovnoškolsko razdoblje života završilo. U utorak će doći jedna cura da joj prodam svoje knjige. Jučer je Jules išla na ispit za primjenjenu. Vjerujem da će proći. Nadam se. Isto kao i što se nadam za sebe. Srednja škola će biti jedno posve novo iskustvo. Novo okružje. Nove osobe. Novi zadatci. Ali i novo znanje. Iako nisam najveća ljubiteljica škole, poštujem znanje koje dobivamo u njoj. Ali ne i gluposti s kojima nam pune glave. Kao da bi mi trebali znati koliko je težio prvi kromanjonac? To je pitanje za osobu koja će ići po emisijama poput 1 protiv 100, a ne za ljude koji se zapravo misle baviti nečime u životu.
Pričala sam s mamom danas. O njoj. O Jules. Kako ćemo ostati najbolje prijateljice, kako bi sigurno dobro opstale da živimo same. Vjerujem da bi, ali ne želim izazivati sudbinu. Vrijeme će reći sve.



Anime dana: Oreitachi ni Tsubasa wa Nai
Knjiga dana: Kći čuvara uspomena
Trenutni projekt: majica (objavit ću sliku kada završim)

Zadnji dan osnovne. Ne znam kako se osjećam. Neutralno, na neki način. Ali sjećanja mi pristižu u glavu odkako sam se probudila. Poput izleta, satova, odmora, ali i samog druženja van škole. Referati i plakati, učenja i prepisivanja, posuđivanja opreme za tjelesni kad bi netko zaboravio ili traženje izgubljenog mobitela dok ti je zapravo u džepu od torbe za tjelesni.
Ne mogu reći da su sve to uspomene koje mi mame osmijeh na lice, ali niti da sam ravnodušna. Bilo je trenutaka kad mi je najgori neprijatelj postao blizak, ali i kad mi je draga osoba okrenula leđa. Završilo je moje osmogodišnje školovanje i sad idem dalje. Na iduću stepenicu obrazovanja, rasta i razvoja, ali i života.
Kad se sjetim kako je sve bilo prije, kako se naš mali razred raspadao i opet gradio, samo da bi nas na kraju bilo dvadesetero i da bismo bili proglašeni najmanjim razredom. Još jučer se jedna Nina iz mog razreda rasplakala. Zato što se bližio zadnji čas. Točnije, rasplakala se 3 puta. Ne shvaćam zašto. Ima prijatelje u školi, ali družiti će se s njima i kad škola završi.
Nije li to cijela poanta ove naše povezanosti? Da ostanemo zajedno usprkos svemu? Ne znam. Valjda. Vidjeti ću za par mjeseci kad budem planirala izlazak sa bivšim razredom. Sa Jules ostajem povezana, ipak mi je najbolja prijateljica. Dobro, najbolja prijateljica koja nekad previše misli na sebe, ali hej, zar nismo svi ponekad takvi? Znam da ćemo ostati prijateljice, vjerojatno i do kraja srednje škole. Prespavanja jedna kod druge, lunjanja po napuštenim parkićima u pola 11 navečer, pričanje o anime dečkima na način da samo mi razumijemo o čemu govorimo, prepričavanje naših snova za koje poželimo da su stvarni...
Izgleda da ovih 8 godina nije otišlo uzalud. Upoznala sam par odličnih, ali i par ne tako odličnih ljudi. Koalu. Jules. Caspera. Glavu. Cijeli razred je, kad se sve zbroji i oduzme, čisto prosječan. Imamo jednog geijalca, dva propaliteta, troje ili četvero talenata, a ostali su ovce koji prate one koji im se svide. Ali svejedno... Mi smo razred. I jednog dana, deset godina kasnije, kad se sretnemo na cesti i sjetimo se kako nas je Arba živcirala ili Kralj nasmijavao, znat ćemo da smo uvijek svi zapravo bili (na neki bizaran način) prijatelji.

Dugo nisam pisala, a svega je bilo. Posebno danas, danas je poseban dan.
O jučer niti neću pisati. Bilo nam je šest mjeseci veze i proveli smo ih kod mene. Gledajući moje stare slike i jedan od mojih nastupa. I to me zapravo i razvedrilo. Što smo dovoljno bliski da možemo bez problema pričati o prošlosti, ali i zajedno proživljavati dio nje. Ali nebih o tome. Lijepo je bilo, ali ipak... Bitniji je današnji dan.
Prvo, prije škole. Otišla kod frizerke. Nova kosa. Kraća. Samo je jedan pramen, onaj desno napred, ostao u svojoj punoj dužini. Netaknut. I dobila sam novu boju. Nalikuje crnoj, ali je zapravo boja šljive. Ljubičasta. Ispalo je drugačije nego što sam očekivala, ali puno bolje. Puno, puno bolje.
Zatim, u školi. Skoro su mi zapalili torbu pod matematikom. Netko iz klupe iza moje je bacio zapaljenu šibicu na moju torbu i jedan dio je izgorio. Mali dio, ali ipak, profesorica je poludjela. Dobila sam i zadatak da skupljam novce za poklon za razrednika, kao i za buket. I to moram sutra skupiti, da mogu u srijedu prijepodne kupiti. Uz to, na majici (koju ću morati nositi na zadnji dan 8. razreda) ne piše moje ime, nego nadimak koji sam dobila.
Zatim, nakon škole. To mi je vrhunac dana. Upoznala sam njegove prijatelje. Susjede. One s kojima se druži. Troje ih je. Blizanci koji idu u 1. srednje i jedan iz škole koja je u istoj zgradi kao moja. I nekako mi se čini da sam se uklopila. Koliko sam uspjela, mislim. Ne znam još jesu li me prihvatili. Nadam se da jesu. Igrali su nogomet i ja sam bila sudac. Točnije, čuvala sam im mobitele. Ali hej, bolje išta nego ništa. I onda sam morala ići doma, još sam produžila izlazak na pola sata više nego što mi je inače dopušteno. Nisu nastavili igru. Vjerojatno zato što je Beni mene otpratio doma, pa im nije bilo fora nastaviti kad se vratio.
Ali lijepo je bilo danas. Sve u svemu... Dečki stvarno jesu bolji za druženje od cura. Njih ne shvaćam, komplicirane su. Bolje mi je s dečkima, iako niti sama nisam išta bolja od bilokoje tipične tinejđerice.



Ne znam zašto, ali sam se sjetila ove pjesme:

Još samo 4 dana škole. 3 dana nastave, 2 dana ispitivanja, 1 dan tulumarenja.
Sutra imam ispitivanje iz kemije o kojemu ovisi hoću li imati 4 ili 5. Ja sam bila zadovoljna sa četvorkom, ali je profesorica inzistirala da me pita za 5. Također nakon škole, napokon imam priliku provesti malo vremena sa Jules. Dugo nismo bile same, u stilu da smo baš samo ja i ona. Fali mi to. Idem s njom da ona uzme prijavnicu za ispit za školu primjenjene umjetnosti i dizajna, tu u Zagrebu. A nakon toga idemo na ručak.
U subotu imam nastup o kojemu će ovisiti moja karijera plesačice. Moram biti tamo u pola 10, iako sami nastup za vanjski svijet počinje u 14 sati. To bolje. Stignem se spremati, ali i pomoći pri organizaciji svega. (ipak mi je dodijeljena uloga hostese) Samo da proživim taj dan bezbolno.
I onda ide nedjelja. 6 mjeseci. Pola godine. I ne znam što da uopće mislim o tome. Znam da ću taj dan biti izvan sebe. Druga osoba. Netko nepostojeći. Ne znam kako, ne znam ni zašto, ali znam da će tako biti.
U ponedjeljak slijedi nova promjena. Kosa. Šišanje i nova boja. Ljubičasta. Nešto upadljivo, što se ističe, ali opet stapa s gomilom. Da se stvarno želim isticati, napravila bih si irokezu. Ali ne želim. Samo se želim pronaći. Također u ponedjeljak imam najvjerojatnije ispitivanje iz njemačkog, o kojemu mi također ovisi ocjena. Ako kemija i njemački prođu 5, jedina četvorka će biti geografija.
U utorak ću se morati početi pripremati. Crtanje. Pisanje. Snimanje i fotografiranje. Fizićko i psihičko pripremanje za ljeto. Neću biti na jednom mjestu, niti ću raditi jedno te isto. Planiram ići posvuda. A to treba pomno planirati.
Zadnji dan će na bundeku biti opijanje, na koje ne idem. Radije bih ostala doma i gledala kako mi nokti rastu, pola milimetra na tjedan. Neće biti dosadno. Uz to da me boli trbuh da bih mogla vrištati. Ali ne smijem ju još dobiti, samo da prođe nastup i škola...


Rose Chocher in red by ~VictorianPretty on deviantART

Mama me pitala što želim za rođendan. Počela sma pisati popis malih gluposti koje želim, ali jedna stvar se ističe. I to je ova gore slika.

Škola pri kraju. Praznici počinju. Sreća? I da i ne. Ali više ne. Zato što će se onda očekivati od mene da idem van. Da se družim. Da budem u svom društvu. E pa, pogodite što mama i tata... Ja nemam svoje društvo. Ja imam par ljudi koje sam izdvojila iz njihovih društva i s njima se pojedinačno viđam. Ne, to nije druženje. to je obično časkanje o tome što ima novo među nama. Tako da ja definitivno nisam jedn aod onih cura koja ide na grupna rolanja ili grupna putovanja ili sa grupom njih id eu kino. dobro, za kino već nekako. Ali sve mi je prenapuhano i umjetno. Posebno kad sam u društvu sa curama. Sa dečkima mi je neugodno pričati, jer ako počnem neku temu bojim se da će pomisliti kako sam muškasta. A s curama mi je grozno jer one već misle da jesam muškasta. Samo zato što volim neke sportove, dizanje utoge, prije sam gledala hrvanje i mrzim ružičastu boju i gotovo sve što se ubraja pod slatko.
Ne volim one male pse koji su zapravo štakori. Ne vruštim svaki put kad neki dečko skine majicu i ne okrećem se za njima. Ne radim glupave face kad se slikam i ne nosim nikakvu šminkersku odjeću. Da je po mome, mislim da niti nebi htjela imati prijateljice. Osim Jules, naravno. I mama i ja se bolje slažemo u društvu za dčekima, a to je ono što mi najviše fali... Prijatelj.

Mah, filozofiram opet. Imam hranu. Imam odjeću. Imam krov nad glavom. Imam obitelj. Imam tehnološki uređenu kuću. Koliko ih tek nema niti to? A evo mene, žalim se na to kako me nitko ne shvaća i sva ta sranja. A imam važnijih stvari o kojima moram brinuti. Tipa srednja škola....